Djeca sadašnjice, ona su tu zbog nas

149
klikova

Objavljeno u “Astro magazinu” Pišu: Kristina Živković i Marija Perica

One prenose poruke ljubavi i podsjećaju na istine koje smo davno zaboravili, a smatra se da je razlog njihova dolaska podizanje kolektivne svijesti čovječanstva u trenutku kad se civilizacija što srlja ka samouništenju još uvijek može spasiti i preobraziti u svijet ljubavi, mira i sklada

Otkako ga je prije četvrt stoljeća prvi puta spomenula, američka parapsihologinja Nancy AnnTappe fenomen indigo djece nazvane po karakterističnoj boji svoje aure, privlači sve veću pažnju javnosti.Ti mali “mudraci” u najranijoj dobi pokazuju svijest o povezanosti svega što postoji iiznenađuju svojim duhovnim uvidima, natprosječnom inteligencijom i razvijenom intuicijom, često se sjećaju prošlih života, imaju nadosjetilne sposobnosti i iscjeliteljski dar tepokazuju otpor prema autoritetima i ustaljenim normama. Rezultati nekih istraživanjapokazali su da imaju i razvijeniju DNK, odnosno 4 aktivna kodona više od “običnih” ljudi. Mada ih je bilo i prije, od polovice prošlogstoljeća rađaju se u sve većem broju, a iz generacije u generaciju vibracije energetskog polja (aure) koja okružuje njihovo tijelo postaju sve finije, zbog čega se o djeci sadašnjice rođenoj posljednjih desetak godina govori kao o kristalnoj, zvjezdanoj i prijelaznoj djecite zemaljskim anđelima, kako navodi dr. Meg Blackburn Lasey, autorica knjige “Djeca sadašnjice”(V.B.Z., zagreb, 2008.).

Razarajući osjećaj boli

Suočena s okolinom koja ne može, odnosnone želi prihvatiti njihovu različitost, mnoga djeca sadašnjice se već iza pete godine života zatvaraju u sebe, potiskuju svoja naprednaznanja i sposobnosti, prihvaćaju nametnuta i njima strana pravila igre kako bi se uklopila, no uvijek ostaje onaj osjećaj nedorečenosti i neostvarenosti, više ili manje izražen slutnjom da nešto nedostaje i da svijet defmitivnone funkcionira kako bi trebao, te razdirućim osjećajem boli. Kod nekih od tih produhovijenih, intelektualno naprednih i vrlo tankoćutnih mališana punih ljubavi i suosjećanja, nesklad između onog za što duboko u sebi znaju i osjećaju daje istinito i dobro te onog što im se “servira” kao takvo, s odrastanjem dovodi do pojave agresivnosti, auto-destruktivnosti, raznih oblika psihosomatskih oboljenja te poremećaja kao što su opsesivno-kompulzivno ponašanje (u koje se ubrajaju i poremećaji prehrane), ovisnosti, depresija te autizam.
Posljednji je u sve većem porastu, pogotovos dolaskom iznimno napredne, ali i hipersenzibilne kristalne djece, jer se neka od njil1na taj način “isključuju” iz okoline čije ih nerazumijevanje boli do srži, što podnose teže od nešto “čvršćih” indigovaca. – Indigo djeca su – ističe dr. Meg Blackburn Losey – razbijači paradigmi, ona imaju usađeno znanje da je neštopogrešno u našem svijetu, i da se društvena pravila ne odnose jednako na sve okolnostiili pojedince u svakoj situaciji. Stvarajući svjesnost, indigo djeca su bili svojevrsni predvodnici, otvorili su vrata prema prepoznavanju injegovanju nadolazećih generacija djece… koja su se razvila daleko više od indigo djece.
U svakom slučaju, već je i sama pojava indigoi ostalih generacija djece sadašnjice pred društvo stavila velik izazov, koji zahtijeva širenje uobičajenog gledanja na stvarnost, prihvaćanječ injenice da je ona višedimenzionalna, da nadilazi prostorno-vremenska ograničenja, da su fizička i duhovna dimenzija postojanja jednako stvarne, da je sve što postoji međusobno povezano, proizašlo iz jednog Izvora teda je čovjek aktivni kreator vlastite stvarnosti.

Čežnja za svijet po mjeri čovjeka

Znanstvena otkrića, posebice ona u području kvantne fizike, sve više potkrepljuju ovakve postavke i počinju nuditi objašnjenja za tzv. paranormalne fenomene i sposobnosti, dok je razvoj holističke medicine doveodo toga da se na čovjeka počine gledati kao na cjelovito biće čije je zdravlje uvjetovanone samo fizičkim, već i mentalnim, emocionalnimi duhovnim čimbenicima. Gledano s te točke, čini se da je čovječanstvo posljednjih desetljeća znatno evoluiralone samo u tehnološkom i civilizacijskom, veći u duhovnom pogledu te da misija indigovacanije bila uzaludna. Ipak, postoji i drugastrana medalje.- Fenomen indigo djece je obilježje svijesti, više svjesnosti, pa čak i sam termin dijete neupućene dovodi u zabludu, jer su mnoga od te djece danas odrasli ljudi. Indigo simbolizira čežnju ljudske duše da živi u svijetu uređenom po mjeri čovjeka – naglašava prof. Katica .Buljan Herceg, defektologinja, obiteljski terapeuti voditeljica udruge “Indigo kristalni most” (www.ikm.hr). I sama indigovac, odrasla je u konzervativnoj sredini i zarana se naučila “skrivati”, svjesna da okolina neće blagonaklono gledati nanjenu različitost, drugačiji pogled na stvari,natprosječne sposobnosti i intuitivno znanje o stvarima za koje, gledano iz uobičajene perspektive, nije mogla znati, poput vježbi što ih je kao djevojčica izvodila da bi tek nmogo godina kasnije otkrila da su potpuno nalik jogi. Ona već godinama pomaže djeci sadašnjice da se vrate u ravnotežu. Novim generacijama djece sve je teže svoju razvijenu visokofrekventnu svijest i uskladiti sa zemaljskom dimenzijom postojanja, a doda li se tome stres koji povremeno izaziva konfuzija i nesnalaženje okoline u odnosu na njih, postaje jasno koliko je težak taj zadatak. Da bi u tome uspjeli, prvo se moraju osloboditi napetosti.
– Proces dubokog opuštanja pomaže da se osoba poveže sama sa sobom, svojom srži, dase uskladi i jasnije prepoznaje uznemirujuće signale koji izbacuju iz ravnoteže. Biti u dobroj vezi sa sobom znači ovladavati vještinom uspostavljanja dobrog odnosa s drugima – otkriva prof. Katica Buljan Herceg, naglašavajući važnost međudjelovanja djece sadašnjice injiliove okoline. Jer ona su tu zbog nas.

Izazovi promjene

Nove generacije djece tu su kako bi nas probudile iz vlastitih ograničenja i niže razine svijesti koja stvara patnju i drži nas u prividu odvojenosti od cjeline. Moglo bi se reći da seda nas nalazimo usred bitke koja je stvorilap rocjep između zagovornika nižeg poretka razmišljanja i onih koji su svjesni da naša priroda pripada višoj stvarnosti, onih koji imaju jasniju sliku. Niži poredak karakterizira tzv. socijalna svijest koja u neznanju o prirodnom poretku stvari živi izokrenute vrijednosti. ‘Ona nas drži u poziciji bespomoćnosti, Ietargičnili promatrača i očajni li ogorčenili kritičara ove stvarnosti. Samim time sve više smo odvojeni od naše prave prirode, a ugrožene su naše osnovne potrebe: nada, povjerenje, sigurnost.
S druge strane, viša razina svjesnosti uključuje kolektivnu svijest, svijest o međusobnoj povezanosti koja stavlja opću dobrobit ispred sebičnih interesa. Kod primjerice kristalne djece, kojih je ta svijest vrlo razvijena, nije problem u njhovoj osjetljivosti, već u neosjetljivosti svijeta kojiili ne razumije i ne želi čuti – otkriva prof. Buljan Herceg koja s kristalnom djecom ima manje”posla” nego s roditeljima. Osim što im valja objasniti o kakvom djetetu je riječ i kako s njinle postupati, potrebno ili je pripremiti na promjenu koje će njegovo prisustvo izazvatiu njihovim životima. Ona su donositelji preobrazbe i svojim ponašanjem cijelu obitelj guraju u promjenu, dovode do mijenjanja stavova, obrazaca ponašanja i načina emocionalnog reagiranja na određene događaje i okolnosti.
Ukratko, obitelj uči razliku između “budi dobro” i “budi dobar”, uči da je ljubav bivanje, da nije niti davanje niti primanje, daje to svijest o povezanosti.
– Priče o Bogu, raju, prošlim životima, nerijetkona drugim planetima, nevidljivim prijateljima iz drugih dimenzija stvarnosti, duboki duhovni uvidi i mudrost iznenađujuća za njihovu dob svakodnevica su roditelja ove znatiželjne djece koja opažaju sve što u svijetu ne valja i žele to promijeniti, osjetljiva su na tuđu patnju, ne prilagođavaju se pravilima koja smatraju pogrešnima, ne podnose autoritete, pokušaj kontrole ni bilo kakav oblike emocionalnog ucjenjivanja.

Kod njih uvriježene odgojne metode ne funkcioniraju i uvijek im valja objasniti zbog čega nešto mogu ili ne mogu činiti, treba ih tretirati kao ravnopravne sugovornike i uvažavati njihovo mišljenje, podupirati njihove interese i pomoći im razviti njihove neobične darove te im pružati dublje razumijevanje . Najgore što se može učiniti takvoj djeci jest ignorirati ih, njihove neobične izjave tretirati kao budalaštinu, ili još gore, zabranjivati im da o tome pričaju. Budući da njihovi razvijeni umovi funkcioniraju na drugi način, drugačije i brže usvajaju nova znanja i informacije pa imni postojeći sustav obrazovanja nije primjeren, zbog čega im se često dijagnosticira sindrom nedostatka pažnje i hiperaktivnost.
Djeca sadašnjice čovječanstvu donose darove neprocjenjive vrijednosti, ali i velike izazove. Ona pred društvo postavljaju velike zahtjeve i potiću preobrazbu na svim poljima, stoga je pitanje može li im se ono i želi prilagoditi. Da je u svijetu nešto opasno trulo, sasvim je očita stvar, a djeca sadašnjice ukazuju na smjer kojim bi trebalo krenuti ne želimo li uništiti sebe i planet. Njihov sve veći broj upozorava na činjenicu da se danas nalazimo na prekretnici na kojoj možemo ili krenuti putem duhovne evolucije, na koji nas mali učitelji navode, ili pak nastaviti po starom, ravno u propast.
Ona potiču na podizanje svjesnosti čovječanstva kako bi se postigla kritična masa koja će ga odvesti naprijed, a njillov najveći dar je ljubav kojom zrače.

Priča o malom Mihaelu

Kad je prije 5 godina prvi put rodila, Tina nije bila ni svjesna kakve joj izazove budućnost nosi. Već od samog rođenja, u pogledu malog Mihaela zrcalili su se mudrost i razumijevanje tipični za kristalno dijete. Ipak, rani razvoj na tjelesnoj razini obilježili su problemi probavnog sustava. Komplikacije koje su uslijedile i dvomjesečna razdvojenost od majke tijekom boravka na intenzivnoj njezi samo su pojačale strah od razdvajanja.
– Bilo je to teško razdoblje i za mene i za Mihaela, bolnička pravila dopuštala su mi da s njim provodim samo sat-dva dnevno. Isprva smo upravo u boli koju je pretrpio u najranijem djetinjstvu tražili razlog za njegovu plačljivost, ne spavanje i reakcije na druge ljude – prisjeća se mama Tina. Naime, iako je progovorio u suvislim rečenicama, a već u dobi od godinu dana počeo izražavatiželju za crtanjem, pisanjem i raspoznavanjem slova, Mihaelovo emocionalno stanje nije pratilo njegov natprosječno brz mentalni razvoj.
– U drugoj se godini ono sve više pogoršalo, a tuđe prisustvo često bi ga nagnalo u plač. Mališan je jednostavno bio preosjetljiv na vibracije iz okoline, pogotovo na patnju i nesklad.
– U blizini nekih ljudi njegova je reakcija bila toliko snažna da bi plač doveo do povraćanja te se nije mogao smiriti dok mi ili dotična osoba ne bismo napustili prostoriju. Sve što je drugu djecu veselilo kao što je igra s vršnjacima njemu je predstavljalo ogroman teret. Bio je u potpunosti socijalno neprilagodljiv, a osobe s kojima je uspijevao ostvriti odnos bliskosti bile su vrlo rijetke

Strah od ljudi

– Ipak, kako je Mihaelov bolni plač izazvan pojedinimo sobama, mjestima i situacijama postao svakodnevica njegovih roditelja, tako je raslo i nerazumijevanje okoline. Zbog tamnih jubičastih podočnjaka koji su se usjekli na njegovo lice Tina je znala dolaziti u neugodne situacije, a reakcije okoline ukazivale su na to da su ona i njen suprug loši roditelji. Potražila je i stručnu pomoć, no od toga nije bilo prevelike koristi.
– Psiholozi bi uglavnom odgovarali da dođe za šest mjeseci ako takvo ponašanje ne prestane, izvrtića u koji ga je upisala jer su joj drugi savjetovali da mališana treba socijalizirati kako bi postao “normalan” ispisala ga je na zahtjev odgajateljice i upisala u privatni, da bi ubrzo uvidjela da Mihael tamo odlazi samo zbog nje. Odlazak u trgovačke centre, buka, gužva i odlazak u grad za dječaka su bili prava noćna mora, bojao se semafora i policajaca te osjećao otpor prema svim vrstama autoriteta, zabrana, institucija. Mladom bračnom paru život se potpuno promjenio. Sve su rjeđe izlazili u društvo, a tek bi malobrojni gosti povremeno navraćali u njihov dom. Zbog komentara okoline Tina je počela sumnjati u svoje roditeljske sposobnosti i osjećala se sve usamljenijom, trebala joj je potvrda da njeno dijete nije poremećeno.
– Više nisam očekivala od okoline da me razumije, jer ni sama nisam mogla razumjeti. Povremeni posjeti psiholozima davali su nam snage i nade da nastavimo dalje mada nam nisu ništa objašnjavali. Postali smo hrabriji roditelji, a Mihael je, kako je rastao, mogao jasnije pokazati i reći što mu ne odgovarate mu se stanje donekle poboljšalo. Ipak, kontakti s djecom nisu mu pričinjavali zadovoljstvoi strah je bio prisutan u svim njegovim odnosima, samo ga je sada bolje prikrivao. Vrlo često se povlačio u vlastiti svijet u kojemje bio veselo i zadovoljno dijete, a osobiti dar i želja za crtanjem bili su prisutni kroz cijelo njegovo odrastanje.

Napokon odgovori

Premda joj je postajalo sve jasnije da svog sinaniti može niti zna promijeniti, Tina nije odustajala od traženja objašnjenja za njegovo ponašanje i načina na koji bi Mihaelu mogla olakšati život uokružju u kojem ga je toliko toga smetalo. Čula je za prof. Katicu Buljan Herceg i zimus joj se obratila za pomoć. Napokon je pronašla nekoga tko je razumio što se zbiva i nudio odgovore. Doznala je ne samo da je Mihael “kristalno”dijete i što to znači, nego i što znače problemi s probavnim sustavom koji su kod Mihaela tražili drastične intervencije, te se upoznala s činjenicom da je njegova hiperosjetljivost vremenom prerasla u hiperbudnost koja se u početku manifestirala kao ponašanje koje je zbtilljivalo izastrašivalo roditelje. – Nakon prvog susreta sve mi je bilo prilično jasnije. Shvaćanje da je naše dijete drugačije i suočavanje s tim postalo je lakoi razumljivo, a nakon nekoliko susreta promjena je bila vidljiva – rekla nam je Tina.
Zapravo, Mihaelu su bila dovoljna samo dva susreta da se energetski uskladi i oslobodi strahova, a sam je opisao taj proces riječima: – Moj strah je puno manji, prepolovio se na dva brata straha. Oni sada plaču. Mjesec dana kasnije, tijekom boravka na moru, otkrio je majci da se oslobodio i straha od policajaca. U tome mu je pomogla spoznaja da je strah izmišljen.
– Strah ne postoji, ali postoji moje mišljenje, moje mišljenje o strahu je moj strah. Moj strah ti je danas bio velik poput malog kamenčića. Taj kamenčić je primio strah na sebe, njemu ništa strah ne može. Ja sam kamen bacio u more i on je potonuo jako duboko. Onda je kamen ispljunuo strah i strah je nestao u dubini, a kamen je more odnijelo na prekrasnu plažu – opisao je slikovito dječak koji je danas zadovoljno i sretno dijete bez ljubičastih podočnjaka.
– Zna što hoće i što je dobro za njega, jasno nam to daje do znanja. Ne želi ići u vrtić, ne želi da mu zapovijedamo, razumije život, zna kako funkcionira svemir i naš organizam, zna tko je on. Govori o Bogu potpuno smireno, sigurno, čini se kao da ga zna. Često govori da je Bog u nama. Više ne osjeća bol, ne plače, igra se veselo i neopterećeno s djecom, njegova bistrina i inteligencija zapanjuju. Mrzi ratove i svađe, spremno se zauzima za sebe i druge, nepokolebljivje i razotkriva laž. Ne priznaje autoritete te se prema njemu odnosimo ravnopravno i iskreno razgovaramo. Naša otvorenost prema njemu osnažila je njegov duh, oslobodila ga straha od neprihvaćanja, a svjetlost kojom svijetli obasjava sve nas i otkriva sasvim novi put. I danas postoje mjesta i ljudi koje Mihael ne voli, gdje se ne osjeća dobro. Vjerujemo mu i poštujemo njegove želje jer znamo da se iza toga krije neki njegov opravdani razlog koji ćemo možda i mi jednom spoznati – otkriva Tina koja se dosad mnogo puta mogla uvjeriti daje Mihael bio u pravu kad je sumnjao u dobre namjere ili iskrenost neke osobe.Na preobrazbe koje je dječak pokrenuo nesamo u njoj samoj, nego i u cijeloj obitelji sada gleda kao na dobrodošle, sama osjeća da uz njega raste.
– Djeca zaista mijenjaju svijet. Kažemo da on na mladima ostaje, ali im ne vjerujemo, lažemo im, ignoriramo ih. Nekad mi je bilo nezamisliva činjenica da ću jednoga dana prihvatiti to da je moj sin drugačiji od svojih vršnjaka i da neću ništa činiti po tom pitanju. Danas čvrsto stojim uz njega i radujem se. Shvatila sam kako ne treba mijenjati dijete, već sebe i svoje shvaćanje života. Djeca kao Mihael mijenjaju svoju okolinu, jasno se drže svojih osjećaja i vrište da ih VIDIMO.

Osjećamo se izabranima

Koliko sam puta htjela promijeniti svoje dijete zbog drugih, ugasiti svjetlo koje je već tinjalo, no sad se pitam tko ili što je vrednije od vlastitog djeteta?!
Želimo li se ponašati po nekim pravilima onako kako su nas naučili samo zato da bismo bili prihvaćeni, a zauzvrat dati radost djetetova života?
Moje mi dijete govori ono što sam i sama znala kao dijete. Nikada ne treba odustati od vlastitog djeteta. Pustimo pravila i obveze, zastanimo i svojim osjećajima i roditeljskom intuicijom pokušajmo vidjeti što je dobro za naše dijete. Možemo se zapitati koliko su naše želje bile različite od dobivenog ili ponuđenog. Sjetite se svog djetinjstva i vrlo vjerojatno ćete pronaći odgovor. Ne pokušavajte odgajati dijete metodama kojima smo mi sami odgajani!  Budite zahvalni Svemiru što vam je darovao božansko stvorenje koje vas budi iz sna iz kojeg vas nitko osim njega nije mogao probuditi. Moje me dijete probudilo, ja više ne sanjam život, ja ga živim. Bez obzira koliko poteškoća imali sa svojim djetetom, možete se osjećati izabranima – jer vi to uistinu jeste.